Mentalno zdravlje 3. dio - Kako si mogu pomoći?
Dakle, prošlotjedni zadatak je bio - obratiti pažnju na to koje negativne misli najčešće koristimo, odnosno „vrtimo u glavi“ te kako se osjećamo u tim situacijama.
Bilo bi idealno da nakon što prepoznamo i razumijemo da smo mi ti koji „vrtimo“ te negativne misli, jednostavno to prestanemo raditi. E, kako bi to bilo idealno... ali nažalost, realnost nije takva. Negativne misli ipak su automatske i naučene, a kao što znamo, ako nešto učestalije koristimo – to nam s vremenom postaje navika. I u svakoj stresnoj situaciji, svi se vraćamo i oslanjamo na svoje navike i automatska ponašanja – vraćamo se na nešto nama poznato. Zato je potrebno učiti i vježbati nova ponašanja, u našem slučaju – nove načine razmišljanja.
Bez brige, nije sve tako crno – sve možemo promijeniti ako to i želimo!
Nakon što smo prepoznali koje negativne misli najčešće koristimo, vrlo je vjerojatno da ćemo prepoznati i obrazac ponašanja – u kojim situacijama ih najčešće pomislimo. Kada znamo koje su to situacije i misli, tada možemo krenuti u proces promjene!
Potrebno je „izazvati“ crne misli!
Što mislimo pod tim? Kao što smo spomenuli, dnevno pomislimo izrazito velik broj misli pri čemu je veći postotak negativnog i netočnog karaktera. Problem je u tome što sve te negativne misli smatramo točnima. Zbog toga je potrebno „izazvati“ te misli postavljajući si sljedeća pitanja:
- Temelje li se moje misli na činjenicama, fikciji ili oboje?
- Koje imam dokaze za te misli?
- Koliko je točan moj izvor dokaza?
Primjerice, Karlo napravi pogrešku na poslu koju brzo uoči te ju uspije brzo i ispraviti. Nadređena osoba ga nakon toga pohvali za brzu reakciju u pravom smjeru. Iako je sve dobro prošlo te je na vrijeme ispravio pogrešku, Karlo jedino razmišlja kako je loš zaposlenik zato što je dopustio da napravi pogrešku. Bilo bi korisno da Karlo propita te negativne misli – Zbog čega je on loš zaposlenik? Znači li jedna pogreška da je netko loš zaposlenik? Označava li jedna situacija cijelu osobu?
Ako je uspio prepoznati i pravovremeno ispraviti pogrešku znači li to da je loš ili dobar zaposlenik? Vjerujem da smo svi došli do istog zaključka – misao se u velikoj mjeri temelji na fikciji (nekoj ideji), nema dovoljno dokaza da bi ona bila istinita zato što jedan događaj ne definira osobu i njezin karakter. Ovakvo izazivanje i samoprocjena je prvi korak.
Kao što smo u zadnjoj temi spomenuli, nekada crne misli mogu ići tako daleko da se uhvatimo u vrtlogu crnih misli i svih najgorih mogućih scenarija. Ono što u nekim situacijama može pomoći jest da odvojimo vrijeme i napišemo upravo najgore moguće scenarije u toj situaciji – dajmo si oduška na tu temu. Nakon što ste to napisali, onda udahnite i napišite realnu verziju te situacije. Možda vam ta metoda zvuči kontaproduktivno, ali ono što se najčešće dogodi je to da kada pročitamo tu prvu verziju događaja – ta verzija je toliko apsurdno nerealna da je u nekoj mjeri i komična.
Noge će mi se toliko tresti da se uopće neću moći ustati. Morat ću se oslanjati rukama po stolu da bi došla do djela gdje trebam stajati. Kolege će me čudno gledati. Sigurno ću se spotaknuti na žicu od projektora i skoro ću pasti. Od brzine će mi puknuti šav na hlačama i odjednom će se stvoriti rupa. Glas mi je već sada suh i tada će biti još gori da ću morati piti vode, ali će mi se ruke tresti tako da će se i čaša tresti. Sva ću se smočiti od te vode. Neću moći ni izgovoriti prvu riječ, počet ću mucati iako do sada nisam mucala. Direktor će se zapitati što mi je i kakvog to zaposlenika ima. Možda će pomisliti da me treba maknuti s tog projekta ili sa svih projekata jer kako bi inače mogla komunicirati s klijentima. Možda će mi ukinuti ugovor, ništa nije sigurno. …
Noge će mi možda drhtati, ali se od stola to neće vidjeti. Glas će mi sigurno na početku drhtati, ali sam pripremila odličnu prezentaciju s kojom ću nadoknaditi „nedostatke“ prilikom prezentiranja. Sadržaj će me pokriti i s vremenom ću se opustiti kako ću ulaziti u temu koja mi je dobro poznata. Ipak su mi to kolege koje me podržavaju tako da će mi sigurno koja osoba uputiti smiješak za vrijeme prezentiranja. Iako nemam iskustva u javnim nastupima, za prvi put će biti dobro, ipak nisam ispred nepoznatih osoba.
Kako vam se čini prva verzija, a kako druga? Jeste li se malo nasmijali na prvu ili pomislili ajme gdje su ovoj otišle misli? Upravo je to poanta ove vježbe:
kada nešto kažemo na glas ili napišemo i na taj način se suočimo – u tom trenutku se gubi lažna realnost/smisao koji nas je držao u našim mislima.
Okrenimo uloge
Na kraju ćemo spomenuti još jednu vrlo korisnu metodu za više različitih crnih misli i situacija – okrenimo uloge, odnosno stavimo se u poziciju prijatelja. Točnije, pokušajmo zamisliti da se naš prijatelj nosi sa našom situacijom ili problemom – što bismo mu rekli? Kako bismo ga savjetovali? Kada razmišljamo o problemima iz tuđe perspektive ili uloge, to nam pomaže da objektivnije gledamo na situaciju. Također nam često ukazuje na negativne misli ili iskrivljene načine razmišljanja koja nam štete te nas potiče na nova i kreativna rješenja. Često smo blaži prema drugoj osobi nego prema sebi, stoga budimo prijatelji i prema samome sebi!
