Gdje je vatra, tu je GRAWE

Za početak - od početaka. Kako je uopće došlo do naziva benda?

Mario Robert: Sjećam se da smo, kad smo osnivali bend, tražili jednostavno, lako pamtljivo i ujedno moćno ime.

Ivan: Bio je kraj 90ih kada sam se odlučio na osnivanje benda, a u to vrijeme, jedino što sam upijao, bila je psihodelična glazba The Doorsa, Stonesa i sličnih izvođača tako da je „Vatra“ bilo jedino logično rješenje. S vremenom, taj je element uistinu postao najtočniji pojam koji nas opisuje na pozornici.

Obično kada čujemo riječ „vatra“ istovremeno osjećamo i neku toplinu, ljepotu i snagu, ali i neki strah. Imate li vi neke strahove i ako da, koje?

Ivan: Ja sam hipohondar. Imam mali milijun strahova, ali nisam lud podijeliti ih sa svima J

Mario Robert: Klaustrofobičan sam i imam strah od visine – to je i više ne dovoljno.

Robert: Nemam nekih većih strahova koji me progone. Više se bavim prevencijom nekih nepredviđenih situacija, npr. ako mi pukne žica tijekom svirke uvijek imam backup gitaru :)

Imati bend i baviti se glazbom iziskuje puno angažmana i vremena izvan doma, višednevnog/višemjesečnog kao i odvojenost od obitelji. Razmišljate li u tim trenutcima o sigurnosti vaše obitelji i doma dok vas nema? Ili npr. o svim nezgodama koje se mogu dogoditi na cesti?

Mario Robert: Trudim se ne razmišljati o tome, ali je briga uvijek nekako prisutna jer je to ipak mnogo dana provedenih odvojeno od obitelji i isto tako mnogo proputovanih kilometara.

Robert: Da, briga uvijek postoji, ali ne u tolikoj mjeri da me opterećuje.

Ivan: Bend je u svakom početku svojevrsni hobi, Vatra je u međuvremenu postala puno vise od toga; poziv, posao, život. Nemoguće mi je odvojiti bend od svog privatnog života, tj . Vatra je jednako privatan život kao i moja obitelj, potpun sam jedino kada je to dvoje spojeno, ono što je u mom slučaju bitno jest činjenica da imam apsolutnu podršku svoje obitelji oko takvog promišljanja.

Brinu li se vaše obitelji puno kada putujete i traže li vas da im „samo javite kad stignete“?

Mario Robert: Naravno, uvijek su zabrinuti, pogotovo kada se radi o dalekim putovanjima tako da je javljanje s puta neizostavno jer i ja sam nekako mirniji kada se javim. Iako su ta naša putovanja mali maturalci i dobro se zabavljamo kao ekipa, obitelj i bližnji vrlo brzo počinju nedostajati.

Robert: Putujemo uglavnom manje nego većina ljudi koja svakodnevno putuje na posao. Naša putovanja su produženi vikendi tijekom kojih uživamo i mi i naša publika, a to nam je i posao kojim zarađujemo za život pa ne dajemo pažnju brizi. Više se brinem sada kad ne putujemo zbog korona situacije :(. Međutim, ako je duži put javljam se obitelji tijekom puta, ako je kraći onda samo kad stignemo.

Ivan: Briga je dokaz da nam je stalo. Uvijek brinemo i marimo jedni za druge, u suprotnom ne bi smo bili jedni za druge.

Koja je najčešća riječ koju koristite (samo jedna J) kad vas netko za nešto gnjavi za što znate da biste trebali napraviti, ali nikako jer vam se ne da ili ne stignete pa ju odgađate ili ste na nju možda zaboravili?

Ivan: Kod mene ne postoji ne mogu i neću.

Robert: Jojsorizaboraviosambudemodmah :)

Imate li vi neka osiguranja?

Mario Robert: Imam životno osiguranje.

Ivan: Joooj, to bi trebalo pitati moju suprugu.

Robert: Imam životno, zdravstveno, auto osiguranje,…

Što za vas općenito predstavlja sigurnost?

MarioRobert: Nažalost, u današnja vremena, apsolutno ništa.

Robert: Član sam Safety Guru instituta (https://www.safetyguruinstitute.com/o-nama ) pa svakodnevno promišljam, zajedno sa svojim kolegama, kako najbolje educirati i informirati ljude o npr. opasnostima u prometu. Neki općeniti pojam za sigurnost ne postoji jer živimo u društvu koje to ne dopušta u onoj mjeri u kojoj bi htjeli. Mogu se osjećati sigurnije, ako se ponašam odgovorno kao pojedinac i ne ugrožavam sebe i druge u nizu životnih situacija. Mogu se osjećati sigurnije i ako npr. imam poneku policu osiguranja za takve situacije, kao npr. Grawe kasko i osnovno za naš kombi :)

Ivan: Za mene vrijedi ona: bolje i zakasniti, nego ne stići. Sigurnost nam je uvijek na prvom mjestu i u svakom pogledu, čak i ne zbog nas samih, već zbog naše djece, žena, majki i očeva, naših obitelji.